To nije prirodno
Written by Dean Mladenović on 24. rujna 2021.
S rečenicom “to nije prirodno” susrela sam se prvi put čim sam diplomirala i počela raditi u veterinarskoj ambulanti. Fino obučen gospodin doveo je malu preslatku kujicu. Izgledala je zdravo pa sam pomislila da je vjerovatno u pitanju cijepljenje. Rekao je da se malena tjera i da on to više ne može trpiti, svi ti štenci, svi ti mužjaci pred dvorištem, njemu je jednostavno dosta pa ju je doveo na eutanaziju. Nakon prvobitnog šoka počela sam mu objašnjavati da ju treba sterilizirati te koje su prednosti tog zahvata međutim prekinuo me i izjavio ” to nije prirodno”.
Odgovorila sam mu: ” A ubiti malenu je prirodno?”
Nisam se tu zaustavila, održala sam mu predavanje o odgovornom držanju kućnih ljubimaca i na kraju mu rekla da ju ovdje sigurno neće eutanazirati.
Kolegica me gledala razrogačenih očiju, zaključila je da će on otići u neku drugu ambulantu gdje će ju eutanazirati, odgovorila sam neka ide gdje želi ali ja tu malenu neću imati na savjesti.
Svih ovih godina jako često sam čula rečenicu ” to nije prirodno”. Ona je dobar izgovor mnogim neodgovornim vlasnicima kućnih ljubimaca koji smatraju da nije prirodno sterilizirati ili kastrirati svoje kućne ljubimce ali je prirodno utapati njihove štence ili mačiće u kantama vode, bacati ih žive u kontejnere za smeće ili po šumama gdje umiru od gladi i muče se danima prije nego li smrt dođe kao spas.
Po njima prirodno je i puštati svoje vlasničke pse da danonoćno kampiraju ispred dvorišta kuje u tjeranju, kolju se, laju i onda izađe vlasnik kuje pa sa prvom letvom dohvati najbližeg psa i dobro ga izudara.
A mačke i mačori? Tu je situacija još gora, mačke se više ne tjeraju samo u veljači i rujnu nego tokom cijele godine, urlikanje i borbe mačora su stalno prisutne a o bolestima da niti ne govorim.
Pobornike “prirodnog” još bih nekako i razumjela da na primjer mačke žive u šumama ili po livadama punim tratinčica gdje onda te sretne mace trče i drže se za šapice. Zahvaljujući nama mačke žive na asfaltu, na opasnim prometnicama u stalnoj opasnosti od trovanja, zlostavljanja a to nije nimalo prirodno. Ženke su konstantno skotne, iscrpljene, mačori su puni ozljeda od međusobnih borbi a na žalost mačje zarazne virusne bolesti FIV ( mačja sida) i FELV (mačja leukemija) su u rapidnom porastu. Niti jedna od tih bolesti nije zarazna za ljude ili pse a broj zaraženih nekastriranih/nesteriliziranih mačaka je sve veći. Glavni način prijenosa FIV-a su upravo duboke ugrizne rane koje mačori zadobiju prilikom borbi.
Kod nekastriranih mačora nagon je toliko jak da čak kad su u jako lošem stanju čim im je malo bolje opet žele van, u nove borbe.
Zašto sve ovo pišem? Zato što me nazvao prijatelj Fabio i rekao mi da je opet pronašao pitomog mačka u groznom stanju. Jedva se kreće, uho mu je živa rana, dehidriran je. Odazvala sam se pozivu u pomoć, uključilo se još nekoliko ljubitelja životinja, dobio je terapiju i napravljeni su testovi koji su na žalost pokazali da je mačak pozitivan i na FIV i na FELV. Najgore mi je kad znam da nekoj životinji nema spasa a ona se mazi. I gleda te onim pogledom: pomozi mi molim te. A ti znaš da pomoći nema. Fabio kaže da se i ovaj mačak mazio, mlad je, možda ima par godina ali izgleda kao starac, ulica ga je uništila, bolest ga je uništila.
I onda me uhvati takva ljutnja jer se ova smrt mogla spriječiti. Da, na žalost ovaj mačak nije preživio.
Kao ni mnogi drugi za koje njihovi vlasnici misle da su potrošna roba i da ne vrijede par stotina kuna koliko je okvirna cijena kastracije mačora.
Pa onda te mace završe kod Fabija ili Jadranke ili Irene ili Tajane ili Ingrid koji ih spašavaju, smještaju u svoje domove, liječe i strepe nad njima kao da su njihove. Da, kad ozdrave ih steriliziraju jer jedino tako mogu spriječiti nova legla koja čeka ista sudbina: cesta, bolest i smrt.
” Ne mogu kastrirati svog psa,ne mogu mu to učiniti” ili od ženske populacije ” Ne mogu sterilizirati svoju mačku, neće mi nikad oprostiti”.
Psi i mačke nemaju tu razinu svjesnosti. Mačka sigurno ne razmišlja na način: ” Iz veza sa tri različita mačora rodila sam osamnaestero djece, sad sam se zaljubila u mačka Peru, ako me steriliziraju možda me neće htjeti jer mu ne mogu roditi djecu” ili pas : ” Povalio sam pola kvarta, ako me kastriraju niti jedna kuja me više neće htjeti”.
Sterilizacija i kastracija spašavaju živote. Sterilizirani i kastrirani ljubimci žive duže i zdravije, tim zahvatom spriječene su gnojne upale maternice otvorenog ili zatvorenog tipa, tumori maternice, jajnika, testisa a smanjuje se i rizik od tumora mliječnih žlijezda. Spriječene su i sve druge nuspojave tjeranja kao što su teške bolesti,rane i ugrizi.
Ne znam da li ste upoznati sa činjenicom da od jedne nesterilizirane mačke i njenih ženskih potomaka u periodu od sedam godina nastane
420 000 mačaka!
67 000 pasa!
“Ma snaći će se ona već”, to je njihov izgovor. Neće se snaći, na žalost.
Često se sjetim ogromnog sivog mačka iz mog kvarta koji je imao prekrasnu crvenu ogrlicu. Završio je kod mene pun ozljeda, desni toliko upaljenih da nije mogao jesti, sjena onog mačka od nekada, na kraju svog životnog puta. Terapije nisu pomogle. Nisam uspjela pronaći vlasnika, mačak je umro kod mene. Sjećam se kako sam ga mazila i pomislila: ” Tvoj vlasnik ti je stavio crvenu ogrlicu da se zna da si nečiji ali ipak te nije volio dovoljno da se pobrine da poživiš.”
Znate što je prirodno? Prirodno je voljeti svog kućnog ljubimca i osigurati mu zdrav i sretan život. Prirodno je planirati sve što će mu omogućiti taj sretan život, od čišćenja od unutarnjih i vanjskih parazita , preko cijepljenja pa do sterilizacije/ kastracije. Prirodno je znati da smo mi ljudi na vrhu evolucijske ljestvice i da samo o nama ovisi kakvim će životom živjeti naši kućni ljubimci.
Prirodno je i nekad održati predavanje kao što sam ja održala finom gospodinu sa početka priče. Naime, nije otišao u drugu ambulantu i nije eutanazirao kujicu. Vratio se kod nas i sterilizirao ju je….
Na slikama su mama maca Aksa slikana prije sterilizacije i nakon sterilizacije. Nađena je na jednom hranilištu u Puli sa još puno mačaka i bolesnih mačića od kojih mnogi nisu preživjeli. Nakon sterilizacije vraćena je na hranilište. Sve ostale mace sa tog hranilišta su sterilizirane a mačori kastrirani. Aksa i danas živi tamo.
Na drugoj slici je njen sin Max obolio od mačjeg herpes virusa koji mu je prenijela mama, preuzet na privremeno udomljenje, izliječen, udomljen i kastriran. Iz njegovog legla on je jedini preživio.
Svi oni samo su mali dio potomaka mačke neodgovornog vlasnika iz kvarta.
Autor članka: