GLORIA premijerno u Puli 08.03.2013.
Written by on 28. veljače 2013.
U tijeku su probe prve ovogodišnje koprodukcije Istarskog narodnog kazališta, GLORIJE Ranka MARINKOVIĆA, u režiji Damira Zlatara Freya.
Dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić Pleština, a u predstavi igraju: Helena Minić, Ivica Pucar, Jan Kerekeš, Zvonko Zečević, Mijo Pavelko, Zdenko Brlek, Robert Ugrina, Sofija Cingula.
Predstava GLORIJA koprodukcija je INK Gradskog kazališta Pula i Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.
Pulska premijera GLORIJE bit će na programu INK Gradskog kazališta Pula
8. ožujka 2013. u 20 sati.
O PREDSTAVI
Jest, ova 2013. godina podsjeća nas da se prije čitavih stotinu godina rodio romanopisac, esejist, novelist , profesor dramaturgije i – dramski pisac: Ranko Marinković. I taj je viški Voltaire, kako su ga zvali, postao i ostao jedan od najznačajnih likova hratske književnosti. Isto tako, ovo je vrijeme kada je i «Glorija», anotogijsko djelo i Marinkovićeva najizvođenija drama, već preživjela svoj pedeseti rođendan.
Ali taj, našem kulturnom pamćenju nezaobilazni jubilej, svakako jest povod, ali nikako jedini razlog uprizorenja ove naše „Glorije“. Jer «Glorija» je kroz čitavo svoje trajanje dokazivala i pokazivala svoju suvremenost svakom vremenu kroz koje je prošla. Činila je to zahvaljujući višeslojnosti dramskog teksta koji je baš zato mogao odgovoriti uvijek novim, različitim okolnostima osiguravajući tako kvalitetan dijalog s vremenom iscrpljujući sretne i manje sretne mogućnosti različitih interpretacija.
Ta priča smještena u jednu otočku, dakle relativno izoliranu župu, priča je o pokušaju mladog svećenika da u krizno poratno vrijeme lažnim «čudom» učvrsti poljuljanu vjeru. Stoga časnu sestru Magdalenu, a bivšu cirkusku umjetnicu Gloriju, stavlja na oltar u crkvi umjesto Bogorodičina kipa. Ali očekivano «čudo» prometnut će se u neuspjeh, odnos don Jere i Glorije u ljubav čija nemogućnost i okrutnost vraća Gloriju nazad u cirkus gdje i pogiba. Osudivši svojim skokom u smrt svaki dogmatizam i totalitarizam.
Danas pak, Glorija oslobođena bilo kakvih ideoloških predznaka, ali uvjerena u nemoć svake ideologije, prepoznaje i ovo vrijeme, vrijeme koje mi tako rado zovemo našim, kao vlastito – dokazujući svoju nedvojbenu pripadnost suvremenom upavo postavljanjem pravih, ključnih pitanja našeg doba. A to je prije svega pitanje identiteta i sposobnosti da se (ne)izborimo za nj, zatim pitanje da li je u ovome danas koje je ostalo zakinuto za bilo koju vrst Utopije ljubav uopće moguća (kako ona romantična kakva se rađa između Glorije i don Jere, tako i ona u obitelji koja također ne odolijeva: ona Glorije i njenog oca), te pitanje manipulacije nemoćnim pojedincem od strane zatvorenih moćnih sustava.
Ovaj dramski mirakul u šest slika, kako ga je sam autor podnaslovio, upravo je sjajan teatarski izazov redateljskoj poetici Damira Zlatara Freya. Frey snažnim slikama, tu dramu otvorene strukture prostora izmješta likovno i značenjski u teatarsko mjesto zaigranosti i zapitanosti gdje se ponajprije poseže za onim ludističkim elementima ove drame. Otvarajući pri tom «Gloriji» i vrata budućih vremena.
Željka Udovičić
