Bojinac i Paklenica Mala pjevaju na valovima Maestrala

U mojim venama se još zadržala primjetna količina zlatne planinske energije s kraja  listopada 2011-e. ..Smantala su me tri raskošna planinska dana..More,kamen,voda i šarenilo lišća razbacana.Cila Europa na mom glatkom dlanu,guta Velebitsku hranu.A kako me samo srce štipa,koliko nan je  ta planina ukusna i lipa.

Veliko Rujno naš najdraži novi i stari dom,jerbo sunce i zvizde tamo čine neobično slastan nebolom.Širim ruke,krevet mi je kratak a spavanje najteži zadatak.

Dani razbacani,očekivano sunčani i savršeni,ali ipak pomalo nestvarni i nezaboravni.Kava piva na početku svakog jutra,mogla bi i jubav naletit malo sutra.Na rubu sna i jave,šipak namiguje iz kamena i trave.Maznu i bolnu tišinu samo je jednom prekinuo zvuk doseljeničkog automobila…Ima jedan bunar usrid svetih stina,njegova je voda zdravija od meda i vina.U njegovoj blizini dvaput u kratko vrime ukaza nan se zekan,kralj Nacionalnog parka Paklenica: Oj  zekane,kol’ke su ti noge,letiš šumom ka da si pun droge?

Nakon toliko otkrivenih  najizazovnijih  krajolika diljem Europe u 25 godina planinarenja ovo je jedan od 30 top pohoda po svemu što sam doživio.Seksi lišće srce mi stišće.Pogled mi zaklanjaju šarene boje u tisuću i troje..Samo razvlačenja po stijenama i penjačke koncentracije u mnogim slučajevima razbile su naša opjevana snoviđenja..Di si nestooo zekooo,zekane moj omiljeni zvekane?Osigurana i slobodna zona stijena uznemiruje srca izazovnih žena..Nebojte se,Velebit vas voli  ka svoju dicu,to se vidi na njegovom nasmiješenom licu.

Bojinac i njegove podatne stijene isprepliću u nama hipnotičku mrežu ljubavi i često izazivaju kovitlace uzburkanih nadahnuća…Isijavamo simptomima neizlječive ovisnosti  tragovima koji ostaju zauvijek utisnuti u zlatnom kraljevstvu Velebitskom

Planinske čuvarice plešu u meni i onda kad razmišljam o tome kojim će nam liker poslužiti kao uvod u spremanje romantično gorštačke večere.Pozdrav likeru i kavi,posljednjim tragovima sunca  i ptičjem svijetu koji se igra na travi.Drage naše sjenice i zebe,mile ste ka male bebe.Jedan kaštelanski nar nije ni slutio da će postati zvizda večeri oliti hit dana..Toliko je bio privlačan, plemenit i umjetnički nadaren ,da se začas pretvorio u nenadmašnog dirigenta orkestar salate u kojoj su se šepurili  velebitski krumpiri, ližnjanski svježi kupus,korčulansko maslinovo ulje i samoniklo začinsko bilje….

Što ću vam još servirati u planinskom pohodu trodnevnog savršenstva i  svemirske fantazije?Tako malen ispod bukovih grana mislim na nju tri noći i dana.Što i nje nema odi di Velebit diše i drijema?

Još jedno raskrižje puteva u zamamnim zalogajima nebeskih kolača.Život krumpira, maslina i rogača…Treba  li se  uopće neko hranit samim gledanjem u Sunce ,kao što to pokušavaju(bez)uspješno i čine neki osobenjaci?…Ajme neću i ne želim ,dok slutim  neumjerenu snagu ljubavi prirodnih plodova,trava  i sunca što se valja po mojim tanjurima.

Na kraju ove “dječije slikovnice” probudila nas je čarobna je princeza Mala Paklenica,pretvorivši nas srećom u divokoze,a ne žabe,kako to biva u bajkama…Ipak smo bili prilično glasni, i skokoviti u njedrima  posebnog”omiljeno-opaljenog”kanjona..Tvoje stijene suhe,oble,bliske,samo suncu daju triske..U pet iljada koraka slomila si srca naša i još druga svakojaka.Te tvoje  nježno grabežljive i goropadne skulpture skrivaju u sebi neistraženu toplinu snjegova i bure..Poljarice,supovi i sav drugi živi tvoj svit,moga bi sa dlana mog vodu pit!Mi smo skromni kanjonici(ne konjanici) na vratima raja, kakva nas magija hrani i spaja.Paklenico naša Mala sve što si mi u životu dala jače je čak i od radio Maestrala!

(kliknite na slike za uvećanje)