Znate li kako je nestalo Čepićko jezero?

Written by on 27. rujna 2021.

Čepićko jezero, isušeno jezero na Labinštini (Labinšćini), na mjestu kojeg je danas Čepićko polje.

Na starim zemljovidima javlja se pod više imena: Kožljačko jezero, Zhepizer See, Sisolsko jezero, Gessaro.

Bilo je u zapadnom i jugozapadnom dijelu podnožja planinskoga masiva Učke, zapadno od uzvisine Sisola, u južnom dijelu grobničko-boljunskoga laporovitog pobrđa visokog 100 do 300 m. Jezersko dno bilo je na koti od 24 metra nadmorske visine. Ovdje je Boljunšćica (Boljunčica) koja je prirodno ponirala u južnom dijelu udoline nedaleko od Kožljaka.

Prije ledenoga doba ovo je bilo polje. Boljunšćica je u ledenom dobu s flišnog područja doplavljivala nanose čime je začepila prirodni ponor. Začepljenjem mjesta otjecanja voda se zadržavala, polje je poplavljivano i postupno se pretvorilo u jezero. Voda je u jezeru bila skoro cijelu godinu. Jezero je površinom ovisno o dotoku vode iz slijeva Boljunčice i oborinama variralo između 5,4 i 8,6 km2, a dubina od 1 do 2,5 metra. Kad je bio najviši vodostaj višak vode prelijevao se u Rašu.

Čepićko jezero muljevito i malarično leglo komaraca i nezdrave klime

Floru je činila trstika i šaš. Faunu je činio bogati riblji fond (jegulja, šaran), ptice (divlja patka, bijela roda, labud), a od nižih životinja komarci malaričari zbog čega je okolno stanovništvo dosta obolijevalo.
čepićko jezero

Kako je nestalo Čepićko jezero, malo je onih koji se toga još uvijek sjećaju, a ipak se čini kako to nije bilo tako davno. O isušivanju Čepićkog jezera razmišljalo se vrlo dugo. Jezero je navodno bilo muljevito i malarično leglo komaraca i nezdrave klime. Bilo je tu šarana, jegulja, klena i druge slatkovodne ribe, pa se lokalno stanovništvo bavilo ribarstvom.

Potkraj 18. stoljeća Austrija i Venecija zajednički dokumentiraju prijedlog plana, a čitavo stoljeće kasnije izrađuje se projekt o uređenju riječnih tokova Raše i Boljunčice, te dobivanju velikih plodnih površina. 1902. godine kreće uređenje ušća rijeke Raše, ali s višegodišnjim prekidima zbog nedostatka financijskih sredstava.

U siječnju, 1928. godine započelo je kopanje vanjskih kanala, a probijanje tunela okončano je u kolovozu. Radovi su trajali 4 godine. Za kopanje 1.3 km odvodnih kanala i tunela utrošeno je 199 074 nadnica. Radilo se u tri smjene.

U 13 sati i 23 minute tog 11. prosinca 1932. probijena je brana ispred ulaznog portala da bi onda ogromna vodena masa iz jezera za 26 minuta stigla do Plominskog zaljeva. U siječnju, 1933. godine sva voda je istekla, da bi već istoga ljeta započela melioracija i uređenje poljoprivrednog zemljišta.

Proces melioracije dovršen je 1970. izgradnjom lučne brane u središnjem dijelu vodotoka Boljunšćice.

U nastavku je video o proboju brane i početku isušivanja Čepićkog polja:

Izdvojena fotografija: Autor Nepoznat


Current track

Title

Artist

Background