Milan Marin u gradskoj galeriji Pula

U gradskoj galeriji Pula 4.kolovoza u 20 sati otvara se izložba Milana Marina

MILAN MARIN

Diplomirao  povjest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani . Magistrirao slikarstvo na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani. Sudjelovao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama,  u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Italiji, Švedskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj, Bosni i Hercegovini itd.

Za svoj rad dobio je  više od pedeset međunarodnih nagrada i priznanja.

Radovi mu se nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama(zbirka grada Grožnjana, fundus galerije Fontikus, fundus Obalne galerije Piran, fundus galerije Milotić Pula, zbirka grada Umaga, Vodnjana, Talijanske unije Pula, Buja, Sečovlja, Kastva  Rijeka, Novigrada (Istra),Novi Grad (BiH), Bosanska Gradiška (BiH).

Dvije skulpture mu se nalaze na javnim površinama grada Umaga.

Predsjednik je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre, živi i radi u Umagu.

 

MILAN MARIN: Imaginarni krajolici / Ptice

 VIZUALIZIRANA STANJA

Milan Marin, izniman i plodan autor, predstavlja se novom kolekcijom radova. Umjetnik projekt uvjetno dijeli na dva dijela, dvije teme: Imaginarni krajolici i Ptice. No, mogli bismo cijeli projekt, bez obzira na ponuđen motiv, nazvati vizualizirana stanja. Ovaj je naslov već korišten za njegove radove, a vrijeme pokazuje da je to realna impresija koja emanira većina Milanovih radova. Osim dojma, razlozi su spontanost izvedbe, neuobičajena tehnologija i neformalan pristup vizualizacijama bilo koje vrste. Umjetnik i sam kaže kako osim potrebe za oblikovanjem, nema drugih uvriježenih načina realizacije. Obradu površina platna Marin ne započinje premisom nekog motiva, oblika ili inspiracijom, on jednostavno kreće u komunikaciju s materijalom bez opterećenja primisli o podražavanju oblika.

Pred naizgled skromna, u postupku ili pri pažljivom zagledanju, to su bogato uslojena slikarska polja. Završni su slojevi najčešće baršunastog, umjerenog tona no, kroz naslage se nazire kolor ili ton koji je uvijek najčešće je snažan detalj. Područja su uvijek definirana slikarskim ili crtačkim potezima koji su uvijek snažno gestualni i na manjim i na većim formatima. Često su i reljefni a ponekad su kolorirani tamno. To može biti potezom ugrebani gornji sloj ili kasnije ocrtan element. Umjetnik ne planira unaprijed oblik koji će biti nositelj dojma. Prednji plan mu se iskazuje spontano, na raskrižju iskustva i slučajnosti pa se oblici pojavljuju na rubu prepoznavanja, a samo (pod)naslovi usmjeruju promatrača prema ideji oblika.

Rezultati svakoga umjetničkog oblikovanja pobuđuju suočavanje ključnih aktera: umjetnika i promatrača. Konvencija, koja je kreativcu i promatraču uvijek privremena, oslanja se na više obzorja i strukturirana je mogućim raznorodnim područjima odnosa. Oba sudionika raspolažu doživljajem predstavljenih oblika: autor u vremenu kreacije, uobličavanja, a promatrač u vremenu izložbene ponude. Kao i umjetnik, i promatrač ima slobodu otvaranja, pritvaranja ili zatvaranja nekih od mnoštva mogućih putova percepcija. I sam kreator, uz vremenski odmak, postava u neutralnom prostoru Bijele kocke, može doživjeti iznenađenja, ukoliko se otme memoriji, impresijama tijeka nastajanja radova, jer u postavu se sve neprestano izmjenjuje: prelazak od jednog rada do drugog ili pri svakom sljedećem pogledu uperenom na isti artefakt.

Ovi pejzaži traže od promatrača izvjestan angažman. On će pokušati u memoriji svrstati viđeno iz prošlih iskustava. No, Milan Marin mu ne nudi lagani zadatak. On mu nudi sugestiju za raspoznavanje, ideju osobna otklona. Tako će senzibilniji posjetitelj iskušati svojevrsnu meditaciju oslonjenu na likovni predložak. Za drugu uvjetnu temu Ptice, zadatak je nešto lakši. Umjetnik mu povremeno nudi ideju oblika letača ili njegov karakteristični dio, poput kljuna ili perja.

Teme koje Milan Marin nudi percepciji promatrača su predodžbe, oznake slobode u idealnom smislu. Neodređenost imaginarnog pejzaža ili opće oznake ptičjeg leta ovdje nas okreću realnom vremenu. Svjedočimo kako se teritoriji sve više određuju pravilima, od granica nacija, koje su prečesto iskonstruirane, pa do parcelizacija svih vrsta. Svi podliježemo histeričnoj birokraciji i bivamo određeni ne logikom realnoga prostora, stilom života, već nametnutim načinima, koji su kroz administraciju uvijek vođeni nekim interesom koji nije naš.

Ovom izložbom, imaginarnim teritorijima i ptičjim letom, nudi se ideja slobode, zamisao neograničenog kretanja, svojevrsne bezbrižnosti, spontanosti trenut(a)ka. Umjetnik to postiže atmosferama koje, unatoč gruboj tehnologiji, asociraju prostor. Često željeni prostor slobode. Bez obzira na traženje naslovima asociranih oblika i(li) doživljajem formi s rubova apstrakcije, pred nama su iznimno moćni radovi. Umjetnik uspijeva privući promatrača iskrenom spontanošću intervencija na podlozi.

Radovi su izvedeni kombinacijom neuobičajenih tehnologija za izvedbe na platnu. Riječ je o miješanju slikarskih i neslikarskih materijala, uz propitivanje njihove kompatibilnosti. Milan Marin koristi pijesak, zemlju, pigmente boje, materijale iz građevinarstva poput ljepila, mase za fugiranje… Umjetnik ovu tehniku razvija niz godina, a komentira je kao: “rezultat postupaka koji asocira na slikarsku tehniku fresco, kombiniranu na neki način s postupkom sgrafito”.

Umjetnik često izvodi oblike nalik znakovima. U donjim slojevima zapažamo krugove, strelice, pluseve (i)li linijom izvedene petokrake ili tek otvorene rezove u materijalu koji se pojavljuju kao koloristički apostrofi. Oni su najčešće segmenti gradnje sugestivnih oblika. No, ovi znakovi ovdje nisu slučajni, oni u psihološkom smislu naginju liberalizmu, slobodi, čovječnosti.

Sve podastrto asocira na ograničenja u sadašnjosti. Recentno povijesno vrijeme sužuje se ili uvjetuje osobnu slobodu. Svjedočimo otimanju sloboda pod izlikama najprije “gripe s reklamom”, a sada još jednoga besmislenog, režiranoga rata. Primjećujemo kako establišment pokušava nametnuti ujednačena mišljenja, pravila ponašanja koja se izravno opiru slobodnom, osviještenom pojedincu. Srećom, mnogi su prozreli puzeću diktaturu i pokušaje unificiranja stanovništva planeta u poslušnike.

Filmski redatelj Fritz Lang tvrdi da posrednik između ruke i glave mora biti srce… Ovaj davni (1927.) začetnik propitivanja konfrontacije kapitala u Metropolisu, njegovih vlasnika i običnih ljudi, pokazala se kao nadolazeća realnost koju većina nije shvatila ozbiljno. Ujednačavanje, uniformiranje tijela, teritorija, ali i misli, morali su biti izjednačeni. Urbano je već tada problematizirano kao nehumano, a tjelesno je bilo poštovano u fašistoidnim okvirima. Erotika je predstavljena kao nužnost, ali samo nekima iz uglednih obitelji i istaknut je nesklad između osoba naglašenih emocija i onih drugih. Napori i tegobe radništva već su onda predstavljeni kao nadnaravni, nemogući, mukotrpni.

Pred nama su radovi koji se oslanjaju na apstraktni ekspresionizam, ali se pojavljuju s asocijacijskim tema. Apstraktni ekspresionisti razvijaju nadrealističku metodu automatizma, što dovodi do gestualne aktivnosti koja izmiče razumskoj kontroli. Kad Harold Rosenberg kaže da umjetnici smatraju slikarsku podlogu “arenom ponuđenom njihovoj akciji”, kao da izgovara čarobnu formulu u koju se uklapa likovni pristup Milana Marina. Ovdje se oblik oslanja na spontanost, iskrenost iskaza uz neopterećenu potragu za motivom. Sve intervencije kao da su privremene, kao da mogu nestati ili se sublimiraju u podlogu. Tako naslikana slika predstavlja polje slikarove energije koja ostavlja trag unutar djela. Ideja slobode vizualizirana je činjenjem. Milan Marin njeguje uvjerenje da stvaralačkom činu treba prići spontano, bez naporne razumske intervencije ili kontrole poteza. Pod utjecajem nadrealista i filozofije egzistencije slikari otkrivaju novi pristup umjetnosti: slikarstvo je postala zamjena za život. Bolje rečeno, kreativno činjenje postaje način života.

Ovaj umjetnik, unatoč godinama tretiranja gestualnosti kao osobne interpretacije svijeta, još uvijek je intenzivan. Uvodeći povremeno u cikluse neke nove elemente, na ponekad izmijenjenom karakteru pozadine, oni uvijek bivaju ponuđeni iskreno i svježe. Djeluju kao isječci nekoga golemoga ekspresionističkog uratka, referirajući se na modernizam prošlog stoljeća, nalazimo se pred još jednom reinterpretacijom ekspresije. Milan Marin ne rastapa oblike, već gradi djelo polazeći od geste, ponekad planirane, a češće trenutne. Iskrenošću i prepoznatljivim rukopisom, umjetnik ostvaruje djela koja nadilaze prosjek ili konvencije te se pojavljuju kao sasvim osobno, autorsko djelo. Divljenje izaziva njihova uvijek nanovo ostvarena svježina.

 

 

Eugen Borkovsky, srpnja 2022.