FARUK ŠEHIĆ: Siromaštvo nema nacionalni predznak!

FARUK ŠEHIĆ: Siromaštvo nema nacionalni predznak!

 

U ovotjednoj Spolitici solidarizirali smo se s narodom Bosne i Hercegovine koji se već osmi dan na ulicama diljem zemlje bori za svoja prava. Naš gost bio je Faruk Šehić, pisac i novinar koji živi i radi u Sarajevu. Faruka književna kritika smatra jednim od najdarovitijih mladih pisaca na području bivše Jugoslavije i predvodnikom tzv. pregažene generacije, a za svoj roman Knjiga o Uni prošle je gorine dobio prestižnu nagradu Europske unije. Faruk je vrlo realno i nepristrano izvještavao o prosvjedima u Sarajevu čime je postao jedan od rijetkih koji nisu podlegli medijskim i političkim pristiscima u susjednoj nam zemlji.

 

 

Nedavno ste izjavili da se u Bosni i Hercegovini sve dešava iznova i iznova i da to ponavljanje dovodi obične ljude u stanje letargije u kojem ih više ništa ne zanima osim pukog preživljavanja. Jeste li promijenili mišljenje nakon svega što se u Bosni i Hercegovini dogodilo u zadnjih tjedan dana?

 

Naravno da jesam. Prvi puta se dogodilo nešto ozbiljno. Nešto što je otkinulo temelje normalnog života i bacilo ljude iz kolotečine pesimizma i letargije u kojima žive već dvadeset godina. Sada je situacija potpuno drugačija. U gradu se osjeća izvjesna psihoza. Ja bih rekao ratna psihoza. Psihoza ni rata ni mira. Neko lebdeće stanje između ta dva antipoda. Nadam se da neće biti nekog većeg nasilja i krvoprolića. Tada bi došlo do potpunog kaosa. Kaosa nalik onom od 1992 do 1995. Mislim da se to ipak neće desiti. Iako, nikad se ne zna. Nismo vjerovali ni da će se ovaj desiti, pa se desio.

 

Što se događa u Sarajevu? Danas je teško vjerovati ičem što vidimo i pročitamo u medijima?

 

Glavni mediji, ne moraju biti režimski, ali svi su dijelovi različitih partija. Svatko ima svoj medij. Mediji ne izvještavaju što se stvarno događa. Nakon tog „vatrenog petka“ kada je gorjela zgrada Kantona Sarajevo i kada je djelomično izgorjela zgrada Predsjedništva BIH kao i mnogi automobili, kiosci, tramvajske stanice. Većinom svi mediji u BIH su počeli pričati kako je to djelo huligana, kako su svi demonstranti huligani, narkomani, propalice, nogometni navijači. Usljedila je jedna opća osuda svega što se događa iako to ne odgovara istini. Čak su mnogi mediji u Hrvatskoj bili naklonjeniji našoj strani viđenja sukoba u Sarajevu nego ovdje. Dosta je portala prenjelo tekstove koje smo mi pisali i tražilo izjave od nas.

 

Najviše je riječi bilo o Arhivu koji je „navodno“ cijeli izgorio. Dosad još nitko u hrvatskim medijima to nije demantirao!

 

Mislim da većina Arhiva nije izgorjela. Postoje fotografije na kojima se vide prosvjednici koji gase arhiv. Naravno da nitko nije ni znao da je to arhiv. Ljudi koji su ga palili nisu to znali. Možda ga ne bi spalili da jesu. Bila je to potpuna anarhija i kaos. Tim bijesom i buntom nitko nije mogao upravljati. Mediji su iskoristili Arhiv da bi „okrenuli“ sve ljude koji su podržavali prosvjed, ali nisu bili na njemu. To je primjer negativnih vijesti okrenutih u njihovu korist. Pravi spin.

 

Zašto građani Bosne i Hercegovine u medijima nisu samo građani? Zašto se kao ratnih godina dijele po nacionalnoj osnovi? Postoje li u vašoj zemlji ljudi ili su sve to samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i huligani? Ovi uvezeni huligani. Naravno, oni su za sve krivi!

 

Političkim strankama je u interesu da dijele ljude na Hrvate, Bošnjake i Srbe. Tako je i složen Daytonski sporazum koji je u biti luđačka košulja u kojoj se Bosna i Hercegovina koprca i teško se može iskorpcati. To je jedna ogromna administracija i teško joj se može oduprijeti. Kad god budu neki nemiri onda se proglašava da je to neka bošnjačka pobuna usmjerena protiv Republike Srpske, da ljude odavde hoće ići tamo da zauzmu Banja Luku. U Mostaru je Dragan Čović iz HDZ-a BIH izjavio kako netko želi bunt Bošnjaka prenijeti na Hrvate. Ali počele su se događati stvari i u kantonima gdje su Hrvati u većini. I tamo se isto iskazuju socijalni nemiri. Kao što je bilo u Livnu. U Mostaru nisu palile nacije, palili su nezadovoljni ljudi, građani. Ljudi kojima je došlo do grla. Ali oni uvijek igraju na taj adut da ako se desi nešto pozitivno, ako se ljudi mogu ujediniti na osnovi socijalnog nezadovoljstva oni to iskorištavaju da bi zavadili ljude. Inače, oni su bespredmetni. U zemlji u kojoj ne bi bilo etničkih tenzija oni ne bi bili potrebni. I naravno da oni neće nikad istupiti iz svojih fotelja i odreći se te svoje ogromne imovine. Policija čuva jednan dio Sarajeva gdje živi ta nova elita i gdje imaju velike rančeve, hacijende i vile. Oni se boje da će ljudi doći i početi paliti. Ljudi više nemaju straha. Ljudi jednostavno gube strah i onda kad izgubiš strah nemaš više ništa za izgubiti. Potpuno si oslobođen. I onda je moguće da dođe do jedne totalne anarhije. Naravno, ja to ne bih volio. Par dana je postojao neki vakum gdje su nas mediji bombardirali tim spiniranim vijestima kako bi se razbile ideje prosvjeda. Dio njihove politike je izvođenje stvari na tu neku etničku ravan.

 

Zašto je ljudima koji prate takve vijesti tako teško povezati da Bošnjaci nisu jedini ljudi na Balkanu koji teško žive, koji su nezaposleni, prezaduženi i sustavno pljačkani već dvadeset godina?

 

Dosta ljudi ne vjeruje. Ali postoje i ljudi koji vjeruju medijima. Ljudi koji nisu baš obrazovani i koji nisu na nivou da ih možemo nazivati slobodoumnima. Mediji i postoje da bi manipulirali ljudima. Ludi koje ja poznajem nemaju problema s tim. Sad je tu pitanje tko je tu manjina, a tko većina. Većina uvijek živi u tim nekim malim i tužnim mjestima. Svugdje je voda ljudima došla do grla. Naravno da ljudi ne vjeruju, ali mediji ne odustaju. Radi se o čistom psihološkom ratu. Ako vama mediji stalno ponavljaju su to narkomani, huligani i tako dalje i slobodoumni ljudi će reći, pa dobro, ok, možda su stvarno huligani, narkomani, ubojice, ljevičari. To je klasično ispiranje mozga.

 

Pitala sam Vas to pitanje zbog Republike Srpske u kojoj nije bilo većeg odaziva na prosvjede? I generalno, kako to da su na mjestima u Bosni i Hercegovini gdje se najteže živi ljudi najtiše?

 

Mi smo podijeljeni. U Republici Srpskoj vlast je mnogo represivnija. I ovdje je policija bila užasna i brutalna, ali tamo je bar duplo gora. Tamo ljudi zbog straha ne žele izaći na ulice. Iako i tamo dolazi do nekih nemira. Braniteljske udruge u Republici Srpskoj su izašle s nekim zahtjevima oko nekih smjena. Oni znaju da socijalni bunt, tj. siromaštvo nema nacionalnog predznaka. To svi ljudi znaju. Jednostavno, neki ljudi su u tim nekim svojim čahurama i neće iz njih izaći. Teško je to odjednom razbiti. Čak i kod onih koji shvaćaju da su gladni isto kao i ovi drugi. Ovdje ljudi znaju biti jako primitivni i ne možemo očekivati od masa da misle svojom glavom. Lakše im je povjerovati kad im netko kaže da ih žele napasti, da želi uništiti Republiku Srpsku. To je karta na koju igra Milorad Dodik, srpski nacionalist. To se uvijek tako nekako vrti u krug. Ali ima dosta mladih ljudi koji na to ne nasjedaju. To je neka manjina. Možda u neko dogledno vrijeme to postane veći pokret. Vidjet ćemo što će biti na plenumima. Počinju plenumi u Sarajevu gdje mogu doći svi građani i donjeti svoje prijedloge kako bi trebali živjeti, što se treba promijeniti, kakve zahtjeve trebamo poslati vladi. Još se sve nekako formira i dešava. Neka mala, minijaturna revolucija u ljudskim umovima se ipak desila.

 

Kad ste spomenuli plenume, mediji bruje da su prosvjednici bezglava, neartikulirana, destruktivna masa bez ikakvih konkretnih zahtjeva. Što prosvjednici žele?

 

Ima mnogo zahtjeva do kojih su ljudi zajednički došli. Oni u Sarajevu i Tuzli su skoro isti. Ukratko, traži se formiranje ekspertnih vlada, imamo deset županija i kantona, svaka županija i kanton ima svog premijera, ima svoju vladu, ima svoje sekretarice, ima federalna vlada, ima državna, to je jedan ogroman birokratski aparat. Iako se za početak ne može mijenjati to ustrojstvo, ali zahtjev je da na vlast dođu neki novi ljudi. Ljudi koji nisu u političkim strankama. Zahtjev je i da se plaće političkih i javnih službenika ujednače i da ne budu deset puta veće od prosjeka. U ovoj je zemlji većina ljudi na granici siromaštva.

 

Kakav rasplet očekujete? Hoće li doći do izvanrednih izbora?

 

Opće raspoloženje među ljudima koje ja poznajem je da ne bude izvanrednih izbora. Izvanredni izbori donjet će samo još užasnije stvari. Donjet će još veće etničke podjele jer će stranke sa svojim stranačkim armijama leći u svoje rovove i nastaviti pucati. Mislim na političko pucanje. Na kraju će većina ljudi opet iz straha glasati za njih. Pokazalo se da SDP za koji je većina ljudi glasala nije nikakva socijal-demokratska stranka i nema nikakvih iluzija oko njih. Ovdje trenutno ne postoji nikakva politička snaga u koju bi se mogao sliti sav taj bijes i nezadovoljstvo. I te manje stranke lijevog centra nisu dovoljno snažne da ikog ugroze. Izvanredni izbori nisu dobri. Napravili bi status quo ili bi se stanje još pogoršalo pojavljivanjem ekstremne desnice. Trenutno je teško reći što će se desiti. Čekamo plenum. Neće se ovo brzo riješiti. Radi se o stanju koje je prilično psihički nabijeno i nije baš za ljude slabih živaca.

 

U BIH je prošli tjedan stigao i naš premijer Zoran Milanović. Njegov dolazak i nije polučio neko oduševljenje. Kako Vi komentirate njegove izjave? I koji su mu uopće bili motivi za postjet Mostaru?

 

To što je on rekao je ok. Europska unija zaista ne zna što bi s nama i nikad nije ni znala. To je jedino znala američka administracija kojoj možemo zahvaliti Daytonski sporazum koji se evidentno mora mijenjati ukoliko mi ikada mislimo živjeti normalno. Ne znam zašto je Milanović došao. I ako je već došao u Mostar zašto je išao u sjedište HDZ-a? To mi nikako nije jasno. On kao premijer države ide u sjedište HDZ-a, pa zapaljeno je i sjedište SDA. Zašto nije došao u Sarajevo? Nisu to ljudi dočekali nimalo blagonaklono. Mislim na ljude neke građanske, lijeve orijentacije, ne mislim na nacionaliste, kojima ionako sve smeta. Tako da je to protumačeno kao želja da Hrvatska opet uplete svoje prste kao što je Tuđman upleo. Iako ja ne vjerujem da je to baš tako. Ispada kao da je krenuo gasiti požar s naftom. Tako je to ispalo na kraju. Iako njegove izjave nisu bile pogrešne. Pogrešan je bio grad i vrijeme.

 

Ovo nije problem samo Bosne i Hercegovine, nije da se u Hrvatskoj puno bolje živi, on se kao socijaldemokrat trebao solidarizirati sa prosvjednicima umjesto da se slika u izgorenom sjedištu HDZ-a?

 

Mora se i on baviti nekim pričama. Bosna je mišić koji može zapaliti čitavu regiju. Svjedoci smo prosvjeda u Grčkoj, Španjolskoj, Ukarajini. Zemlje su na rubu građanskog rata. Vjerojatno se radi i o nekom strahu da ne dođe i do vas. A možda samo skuplja političke poene. Nije mi Milanović fokus. Fokus su mi događanja u Tuzli i Sarajevu. Najviše u Sarajevu budući da tu živim. Ipak je Sarajevo centar u kojem se sve prelama.

 

Spomenuli ste strah, jesu li se uplašili?

 

Naravno da su se uplašili. Dokaz je što im policija čuva privatnu imovinu koja je nelegalno stečena. Iz tog razloga su ljudi u petak palili zgrade i zato se desilo takvo nasilje. Trpili smo to dvadeset godina i došlo je do utegnuća kad ljudi više nisu mogli dalje. Ljudi su se prestali bojati izaći na ulice i počeli izvršavati svoju dužnost. Ne samo da su se preplašili nego su dan, dva nakon petka svi političari koji su bili na federalnoj državnoj televiziji djelovali tako smiješno, preplašeno, neuvjerljivo. Svi argumenti su im bili bezvezni. Kao da je odjednom spala ta velika maska. Bili su tako blijedi, sivi, izgubljeni. Djelovali su tako lažno. Naravno, kao što oni u svojoj biti i jesu.